Poslije dvanaest godina ponovo u Varešu...
Nije da sam bio bez informacija sve ovo vrijeme - roditelji mi žive tamo, žena i djeca svake godine i po nekoliko puta idu, a nekako se dosta toga vrti i oko ove stranice. Odavno mi je bilo jasno da od sezonskih posjetitelja, s ove ili one strane bare ne treba očekivati neku realnu reakciju - većina njih je otišla iz Vareša ili (sasvim razumljivo) ogorčena i puna predrasuda, ili su (oni mlađi) odrastali u atmosferi gdje su te predrasude i ogorčenje podgrijavane. I većina njih u Vareš ionako dolazi zbog osjećaja dužnosti prema svojima koji su ostali tamo i zato (Arsuzovim riječima) "što tako treba", i naravno, da se što bi naš narod rekao, malo kurče. Tako se na ovim (i drugim vareškim) stranicama na webu može steći dojam da smo do rata bili stvarno neki centar, kulturni i svaki drugi svjetionik za okolna mjesta, recimo Visoko, Kakanj, da i ne spominjemo Brezu ili Olovo... Naravno da nije bilo baš tako, ali zašto ne pustiti ljudima njihove slatke iluzije.
Prvi dojmovi... pa, ne bih rekao da je situacija bitno drugačija nego '88 ili '89, recimo. Pri tome mislim na sve aspekte - od stanja asfalta na cesti, gradske čistoće do stanja duha. I, naravno, opet će se neki naljutiti, ali i tada je, i više nego danas u zraku visila neka besperspektivnost, poduzeća uglavnom nisu radila, ona koja su radila kasnila su s plaćama, Caritas i slične organizacije su radile punom parom... na neki način, mislim da je bilo manje razloga za nadu nego danas.
Možda je na ovakav moj relativno pozitivan stav utjecao i niz okolnosti nevezanih za sam Vareš - vrijeme je bilo lijepo, došao sam pred vikend kad se inače u Varešu intenzivnije živi; a i sam put kroz Bosnu bio je prijatan kao i uvijek u ovo doba godine.
Pa, redom. Prnjavor je skriven zelenilom, one ruševine se i ne vide i jedino što pada u oči je Inina benzinska pumpa. Vareš Majdan je u svakom slučaju puno gore prošao u svemu ovome, naselje nije ni sjena onoga što je nekad bilo. I ne mislim pri tome na ono ruglo na mjestu Kasine ili ruine Partizana, naselje je jednostavno pretvoreno u nekakav starački dom, skoro. Mislio sam uzeti neke novine ali nema trafike - štampa se kupuje u pošti, kad ova radi. Najaktivnije mjesto je svakako gradilište džamije, i tamo su onih nekoliko radnika napravili masu posla u onih par dana. Međutim, veterani se ne daju, starosjedioci i čestiti novi stanovnici na par mjesta su stvorili prava mala čuda hortikulture i vrtlarstva. Cvjetnjaci na mjestima gdje ih prije nije bilo, a ljubitelji ekstremnije zabave mogu uživati i u borbi 20-kilogramskih purana. Ili u borbi protiv njih (mlađahni i agilni predsjednik Planinarskog društva Perun ispričao nam je beskrajno smiješnu priču o susretu s ovim nadasve korisnim životinjama, na uskom mostu i u sitne sate... on je bio veći, a puran trijezniji i brži).
Vareš je u subotu cijeli bio na pijaci, vjerovatno. Masa poznatih, ne izgledaju pretjerano potišteno i po svemu sudeći, Varešu ne prijeti samouništenje kako bi nam rado sugerirali anonimci/anonimke za šankom. Konobar Omer se malo popunio i osijedio, ali izgleda OK. Marko i Rudo nasmijani i spremni za zajebanciju kao i prije... i još mnogo njih. Ćevapi kod Parića odlični. Obje fontane kod apoteke rade, tu sam naletio i na neke svoje Varaždince s rodbinom. Kavica u skoro domaćem krugu. Stavnja čista i poribljena, samo se treba riješiti onih kartonskih kutija i druge ambalaže. Ni ulice ne djeluju previše neuredno, a i gomila drva je puno manje nego na slikama (donesena je i nekakva općinska uredba, izgleda da već daje rezultate). Kafića k'o u priči, uglavnom punih.
Nešto kasnije s Boškom Andrićem u Kenguru. Čovjek je nevjerovatan entuzijast, spiritus movens vijačkog kraja i hodajući dokaz da se bez obzira na situaciju može puno toga napraviti ako zapne jedan ili nekoliko vrijednih ljudi. Zahvaljujući takvima, Vijaka se zaista ima čime pohvaliti, a i dalje neumorno učestvuju u svim konkursima, prijavljuju projekte i... sve one lijepe stvari koje se tamo dešavaju sigurno imaju nastavak. Bole, šalji one slike o kojima smo se dogovorili.
Još nekoliko kavica s rajom (Petar se ne mijenja, mada se žali na povremene neobjašnjive amnezije koje se odnose samo na imena a ne i na face nas iz daleka; Jozo krenuo prema Bukovom potoku da vidi kako mu napreduje bašta) i najzad... skoro povijesni posjet Osoju. Mislim, mizeran korak za čovječanstvo ali za mene... zbog Osoja sam u dobroj mjeri i došao.
Tunel tiha jeza, ali takav je bio i pred rat. Ništa novo za nekoga tko je godinama svaki dan kasnio par sati iz škole istražujući sve one bočne pećine i prolaze. Poslije put opet postaje podnošljiv. U Ponikvu se dobar dio ranijih (starijih) stanovnika vratio. Miško i Katica pripremaju drva za zimu, jabuka rodila, rekli mi da pošaljem Tomi sliku u Canadu da vidi da je i cvjetnjak uređen i procvjetao. Nešto dalje, nekadašnji hotel djeluje čak egzotično onako obrastao puzavicama. Možda bi ga trebalo prepustit' prirodi, već sada nalikuje na neke od zapuštenijih zagorskih dvoraca koji su turistička atrakcija, zamalo.
Jedini dio puta koji je pravo iskušenje za auto je potez od kuće Vlade Rakanovića do mjesta gdje se cesta razdvaja na onu za Alijino korito i onu za Zabrezje. Ostatak stare ceste prema Zabrezju kao i prije, sve od onog vremena kad je par godina Zabrezje bilo aktivno kao centar za obuku i vojne vježbe. Sad je zgrada napuštena i ružna (to je i bila), ali se pruža lijep pogled na Vareš, pogarsku cestu, Ljepoviće, Kute...
A samo Osoje... pa, spalo je na samo mali dio ionako malog broja stanovnika, ali je prelijepo kao i uvijek. Borovi koje je Sanja osamdesetih posadila izrasli u pravo drveće, rodna kuća obnovljena, zrak kakvog nigdje nema (ovo nije lokalpatriotizam, nije slučajno tu još davno smješteno klimatsko lječilište i zračna banja). Punac je za nekih pola sata prošetao i nabrao gomilu gljiva. dok smo se mi ostali zabavljali oko roštilja i sofre. Uostalom, tu je dosta slika sa strane, pa pogledajte.
Uvečer u Jazz s društvom, još poznatih faca, i tako negdje do ponoći. Rekoh već, ne ulazim u neke dubokoumne analize, ali sve izgleda dosta prijatno i opušteno. Možda malo prebučno, kasnije kad smo ušli unutra, ali to ne mora značiti ništa - godine, nije meni više 20, čak ni 40, što mi sinovi stalno napominju.
Jedan dan, ponedjeljak ili utorak, bio je nakako posvećen... pa skoro službenim susretima. Tako je nekako ispalo. Na Rusmira sam naletio na mostu kod pijace, upravo su se rušila ona stara stabla u parku. Nije riječ o devastaciji, mada je na prvi pogled djelovalo malo zabrinjavajuće, sve one grane i drva okolo. Radi se o uredjenju staze, zasadit će se novo drveće (zamalo rekoh još starije), a nešto niže, kod blokova biti će pravo dječije igralište, napravljeno po svim pravilima struke. Rus mi je dugo pričao, o tome kojim su se načinima prikupljala sredstva, o masi drugih planova; o idejama za stalnu postavku djela vareških umjetnika, o zametku neke vrste zavičajnog muzeja, o sredjivanju vlasničkih odnosa oko Radničkog doma što je neophodno za njegovu obnovu, o onoj legendarnoj Tribute to Hinger svirci, o Vareškom ljetu... Naletio je i Čedo. Spomenuta je i ekološka patrola, da se stane na kraj onom prljanju Stavnje, i još mnogo toga.
U "Bobovcu" novi glavni i odgovorni urednik, Mladenko Marijanović, Danijela i Sprečo upravo počinju emitiranje. Ivan negdje na moru... Lijepo posjedili i popričali.
Preko puta u Kenguru sreo se i s dijelom Vareš-X ekipe. Od početka mi se svidja ono što dečki rade, i stvarno mi je drago da smo se i ovako upoznali - do sada smo par puta kontaktirali e-mailom. Mislim, bezobrazno je govoriti o nekakvom propadanju dok u Varešu odrasta ovakva generacija.
Navečer, turneja po kafićima. Novi /stari poznanici počeli prilaziti kad je Sprečo uvalio konobaru CD Allmana - kažu, nisu bili sigurni da sam to ja dok nisu čuli Greggov glas.
I još jedan odlazak u Osoje, ovaj put u društvu i prof. Rajmund Likić. Nekoliko sati pričali ispod iste one šljive od neki dan, uz podjednako dobre Ivanove ćevape. I dogovorili dosta toga. O prerastanju one svirke za Hingera u tradicionalnu, o zamislima za prikupljanje sredstava za KUD Jedinstvo (ili kako se vec bude zvalo), o mogućnostima da se onakve svirke snimaju i prodaju s nekom svrhom, a ne da samozvani video-maheri prodaju potpuno neovlašteno loše amaterske snimke nečijeg autorskog vlasništva (čak i bez nekog čisto ljudskog konzultiranja s organizatorima i izvođačima, kad već nije čuo za intelektualno vlasništvo)... O eventualnom uvođenju neke simbolične godišnje članarine, od čega bi prikupljena sredstva, kao i ona od prodaje već spomenutih snimaka išla za nabavku instrumenata za KUD, recimo.
No, dobro. Nije mi namjera praviti neku idealnu sliku, ali kako Sprečo reče za šankom, zaboli te stomak od onih koji idu u drugu krajnost i sve premažu crnim. Vidio sam dovoljno kreativnih ljudi, dobar dio njih i na položajima gdje mogu nešto uraditi. Vidio sam, što još više raduje, i dosta mladih koji se ne daju i kojima je vjerovatno dosta katastrofičnih priča i besmislenih poređenja s nekadašnjim Varešom, koji ionako dobrim dijelom postoji samo u glavama gomile raseljenih anonimaca. Mnogo toga ovisi o tome dolazite li u Vareš napumpani nekim očekivanjima i predrasudama, ili nastojite stvoriti neku realniju sliku. Na maloj sličici, na vrhu s lijeve strane je mjesto iznad bazena. Možete tu stati i slikati. Pomaknite objektiv u lijevo, i vidjet ćete neke od najljepše uređenih kuća u Varešu. Okrenite se desno, imate stare Bobovčeve barake i podosta nereda između njih. Možete gledati jednu ili drugu sliku, ali obje su Vareš.
